Shigurui (Death Frenzy)

Godina snimanja: 2007.
Broj epizoda: 12
Hm...nakon Jigoku Shoujo, na Anime Jedinici sledi opis još jednog anime ostvarenja koje treba izbegavati u širokom luku. Naziv serijala je Shigurui, a zašto treba da ga izbegavate, saznaćete iz ovog opisa.
U šestoj godini Kan’ei ere, ljudi uživaju u vremenu mira; mačevaoci se poštuju, ali ih ljudi nekako ostavljaju po strani i ne mešaju se toliko u njihove poslove. Usred toga mira, Tokugava odlučuje, radi svoje zabave i hira, da održi turnir u kojem će se koristiti pravi mačevi – iako zakon zabranjuje njihovu upotrebu. U meču na život i smrt, bore se dva mačevaoca: jednoruki Fudžiki Genosuke, i slepi Iraki Seigen. Kako oni zauzimaju svoje stavove, dolazi do flešbekova u njihovu zajedničku prošlost. Tako naša tužna priča i počinje...
Kakav je ovo početak serije bio! Još uvek mi je u glavi početna scena kada čovek vrši senpuku pred Tokugavom i rukama vadi creva, ubeđujući svoga gospodara da otkaže turnir. Odmah sam se naložio na anime, sa nadom da će biti ono pravo brutalan, eksplicitan i sa dobrom pričom. Čak su postojale neke scene,+ koje su obećavala i dosta golotinje u ovom serijalu. Što se tiče golotinje, tu se nisam razočarao, ali u anime kao anime, jesam.
Shigurui je anime koji uopšte nema priču. Dobro, možda je ima u prvih par epizoda, i verovatno ona tada i drži pažnju; ali kako se serijal približava kraju, anime postaje dosadan i mrzak za gledanje. Iako je ovaj serijal pun brutalnosti i perverznih scena (što je po meni jedini plus u ovom anime-u), one su ipak previše bolesne i na svakom koraku se susrećemo sa degradiranjem žena, u formi silovanja, mučenja, pa čak i ubistva. Ovo je jedno bolesno sranje, koje su se čak i meni (koji sam navikao gledati dosta brutalne anime – jedan od omiljenih anime-a mi je GANTZ) bile gadne za gledati. Sad, ako mislite da je ovo što sam naveo najveća mana ovog serijala, grdno se varate. Dođite do kraja. Hm. Kraja. Kakvog bre kraja? Anime se završava upravo tamo gde je počeo, dakle, kraj ne postoji. Scenaristi i produkcijska kuća su ili odustali od ovog anime-a i ostavili ga nedovršenog, ili su se nešto utripali, popušili malo hašiša i napisali kraj anime-a. Poslednja epizoda je puna butalnosti, delova tela, krvi i koječega, što bi bilo super da to sve daje ikakav kraj. Ne, dragi moji posetioci – kraja u ovom anime ostvarenju uopšte nema.
Što se tiče likova, oni kroz čitav serijal ne čine ništa drugo do ubijaju i osakaćuju jedni druge. Svi su sadističke prirode, pa čak i „dobri“ lik u ovom serijalu. Nijedan protogonist nema neku dubinu, nego samo hipersadističke karakterne crte. Animacija je, za divno čudo, sasvim ok. Objekti su veoma dobro urađeni, i postoji par scena koje animacijom zaista oduzimaju dah.
Ovaj anime sam pogledao pred sam polazak na ekskurziju, i baš mi se smučio. Kao psiholog, mogao bih da preporučim svakom čoveku koji se oduševi ovim serijalom da potraži neku pomoć – bilo od psihijatra, psihologa ili obližnje klinike u svome gradu. Anime Vam može biti ok, ali poslušajte moj savet – DO. NOT. WATCH. THIS. SHOW.
U šestoj godini Kan’ei ere, ljudi uživaju u vremenu mira; mačevaoci se poštuju, ali ih ljudi nekako ostavljaju po strani i ne mešaju se toliko u njihove poslove. Usred toga mira, Tokugava odlučuje, radi svoje zabave i hira, da održi turnir u kojem će se koristiti pravi mačevi – iako zakon zabranjuje njihovu upotrebu. U meču na život i smrt, bore se dva mačevaoca: jednoruki Fudžiki Genosuke, i slepi Iraki Seigen. Kako oni zauzimaju svoje stavove, dolazi do flešbekova u njihovu zajedničku prošlost. Tako naša tužna priča i počinje...
Kakav je ovo početak serije bio! Još uvek mi je u glavi početna scena kada čovek vrši senpuku pred Tokugavom i rukama vadi creva, ubeđujući svoga gospodara da otkaže turnir. Odmah sam se naložio na anime, sa nadom da će biti ono pravo brutalan, eksplicitan i sa dobrom pričom. Čak su postojale neke scene,+ koje su obećavala i dosta golotinje u ovom serijalu. Što se tiče golotinje, tu se nisam razočarao, ali u anime kao anime, jesam.
Shigurui je anime koji uopšte nema priču. Dobro, možda je ima u prvih par epizoda, i verovatno ona tada i drži pažnju; ali kako se serijal približava kraju, anime postaje dosadan i mrzak za gledanje. Iako je ovaj serijal pun brutalnosti i perverznih scena (što je po meni jedini plus u ovom anime-u), one su ipak previše bolesne i na svakom koraku se susrećemo sa degradiranjem žena, u formi silovanja, mučenja, pa čak i ubistva. Ovo je jedno bolesno sranje, koje su se čak i meni (koji sam navikao gledati dosta brutalne anime – jedan od omiljenih anime-a mi je GANTZ) bile gadne za gledati. Sad, ako mislite da je ovo što sam naveo najveća mana ovog serijala, grdno se varate. Dođite do kraja. Hm. Kraja. Kakvog bre kraja? Anime se završava upravo tamo gde je počeo, dakle, kraj ne postoji. Scenaristi i produkcijska kuća su ili odustali od ovog anime-a i ostavili ga nedovršenog, ili su se nešto utripali, popušili malo hašiša i napisali kraj anime-a. Poslednja epizoda je puna butalnosti, delova tela, krvi i koječega, što bi bilo super da to sve daje ikakav kraj. Ne, dragi moji posetioci – kraja u ovom anime ostvarenju uopšte nema.
Što se tiče likova, oni kroz čitav serijal ne čine ništa drugo do ubijaju i osakaćuju jedni druge. Svi su sadističke prirode, pa čak i „dobri“ lik u ovom serijalu. Nijedan protogonist nema neku dubinu, nego samo hipersadističke karakterne crte. Animacija je, za divno čudo, sasvim ok. Objekti su veoma dobro urađeni, i postoji par scena koje animacijom zaista oduzimaju dah.
Ovaj anime sam pogledao pred sam polazak na ekskurziju, i baš mi se smučio. Kao psiholog, mogao bih da preporučim svakom čoveku koji se oduševi ovim serijalom da potraži neku pomoć – bilo od psihijatra, psihologa ili obližnje klinike u svome gradu. Anime Vam može biti ok, ali poslušajte moj savet – DO. NOT. WATCH. THIS. SHOW.
Tekst napisao Perin