[Esej] Boogiepop
„Želeo je da prenese sve ovo, ali nije mogao. Bio je programiran na takav način da se nije mogao obraćati ljudima direktno. To je bilo zato da ne bi nikome otkrio svoj pravi identitet. Što je bilo u redu. Mislim, na kraju krajeva, poslat je ovamo da testira ljude i vidi da li će biti dobri prema njemu. Nije ovde da bi pregovarao ili držao govor ili šta već. Došao je samo da posmatra, pa su mu dali ime Eho*, pošto je sve što može da vraća nazad reči koje mu drugi upute.“
Prvo da rasčistimo nešto. Većini ljudi (barem nas „zapadnjaka“) kada se spomene Bugipop prva asocijacija je anime Boogiepop Phantom. Tako čovek sa ANN-a, pišući o drugom romanu u seriji, kaže:
“Whereas Boogiepop and Others was both a prequel and gap-filler for the anime version of Boogiepop Phantom,”
i
“It further cements the Boogiepop franchise"s position as one of the best anime-related novel series available in the American market.”
Ovo je sasvim pogrešno. Nisu romani “anime-related” već je obrnuto. Boogiepop je čedo Kouheija Kadona i nastao je u književnosti, ne animaciji. Atmosfera Bugipop fantoma nije sasvim verna originalnoj zamisli. A u kakvog monstruma se ta ideja samo razvila:
14 romana (do sada),
više kratkih priča,
2 mange,
animirana TV serija,
CD sa posebno komponovanom tematskom muzikom (image soundtrack),
igrani film,
audio-drama,
knjiga ilustracija.
Razlog zašto je moj pristup različit od većine drugih je možda to što sam ja prvo čitao prvi roman, pa tek onda gledao anime, dok je kod većine obrnut slučaj. Tako da ovo neće biti kritika animea, čak ni opis. Prilično hvaljen u svoje vreme, nije me impresionirao. Ima i pozitivnih strana, ali depresivan, bezbojan, spor… Depresivnih likova svakako ima kod Kadona, ali to je samo deo jednog šireg spektra emocija. Ostavljam to mlađim snagama ovde da pregledaju i ocene; ionako više gledaju animee nego ja u zadnje vreme.
Kadono nije samo pokrenuo frenšizu – pokrenuo je izdavački fenomen u Japanu poznat kao “laki romani” (raito noberu). Nije bio prvi, ali katapultirao ih je iz geta u mejnstrim. Ovaj naziv, laki romani, je zavaravajući: ima tu dobrih pisaca. Očiglednija je razlika u stilu na japanskom nego u prevodu – neophodni nivo pismenosti i poznavanja kanđija potreban za čitanje lakih romana je svakako manji (u proseku) nego za tradicionalnu književnost. Nisu posebno dugački, 200-350 stranica je prosek; brzo se konzumiraju, kako odgovara publici odrasloj na mangama. Često imaju ilustracije. Žanrovski uglavnom pripadaju fantastici, tako da se po njima često prave animei. Neki ih zato zovu tekstualnim animeima; drugi kažu da je to samo alternativni naziv za “young adult fiction”. Ipak je sam termin prvenstveno marketinške prirode, i kao dokaz se nameće činjenica da su mnogi izdavači u različitim trenucima objavljivali iste romane i kao “lake” i kao obične.
No, kako bilo. Kadono je 1997. poslao svoj roman na jedno takmičenje takvih romana koje organizuje izdavač Media Works i dobio je glavnu nagradu u konkurenciji od gotovo hiljadu kandidata. Iduće godine Media Works ga objavljuje, u svojoj ediciji Dengeki Bunko posvećenoj lakim romanima, a naziv je Bugiipoppu wa warawanai: Boogiepop and Others (prvi deo znači: Bugipop se ne smeši/ne smeje). Knjiga postaje kultna i popularna, kako sam već na početku objasnio.
U lokalnoj srednjoj školi učenice su počele da nestaju. Neki na to gledaju kao na klasične slučajeve delikvencije i bekstva, drugi (a to su prvenstveno devojke) misle da je umešan Bugipop. Ko, ili šta, je Bugipop? Čudak, urbani mit, posedajući duh, zaštitnik sveta, šinigami… Enigma. Mladić u telu devojke. Preskočiću ovde njegovu ulogu u tim nestancima, neka budući čitaoci to otkriju sami. Ono što mogu da kažem bez spojlovanja je da je priča ispričana iz vizure pet različitih likova, učenika te škole. Svakome od njih je posvećeno po jedno poglavlje i niko od njih ne vidi čitavu sliku, ali svako doprinosi njenom formiranju. Od onih čuvenih Aristotelovih jedinstava, ovde se jedinstvo vremena najmanje poštuje: roman nosi čitaoca napred-nazad kroz vreme, mnogi događaji se uvode kroz flešbekove, a u jednom trenutku se odlazi i u budućnost.
Najjači Kadonov adut su ipak likovi, ljudski i oni manje ljudski. Svi su različiti i zaokruženi, motivisani likovi. Fantastični elementi su u tradiciji moderne, urbane fantastike, gde se mešaju tajne organizacije koje vladaju svetom, super-agenti i natprirodni entiteti. Tek u nastavcima se dublje razrađuju neke ideje i likovi, kao što je organizacija Towa.
Roman je ilustrovao Kođi Ogata (Kouji Ogata) i moram priznati da je njegova vizija uticala i na moju predstavu o likovima; jednostavno mi nije moguće zamisliti drugačije dečju fizionomiju Niitoki Kei ili intelektualnu pojavu Sueme Kazuko. Ilustracije nisu brojne; glavni likovi su dobili po jednu (u boji!) i još je tu nekoliko crno-belih scena iz same priče. Ogata je ilustrovao i druge knjige iz serije, a takođe i nacrtao mangu Boogiepop wa warawanai, koja je rađena po samoj knjizi i koju je napisao Kadono lično, i koja dodaje priči iz romana neke nove scene.
Nastavak je izašao takođe 1998. u dva dela, i zove se Boogiepop Returns: VS Imaginator. Ali, otom potom. Već sam se raspisao i bez uvođenja najvećeg protivnika Bugipopa, Imaginatora.
Ove tri knjige (Bugipop i drugi i saga o Imaginatoru) je na engleskom objavio Seven Seas.
Tekst je napisao ridiculus
Prvo da rasčistimo nešto. Većini ljudi (barem nas „zapadnjaka“) kada se spomene Bugipop prva asocijacija je anime Boogiepop Phantom. Tako čovek sa ANN-a, pišući o drugom romanu u seriji, kaže:
“Whereas Boogiepop and Others was both a prequel and gap-filler for the anime version of Boogiepop Phantom,”
i
“It further cements the Boogiepop franchise"s position as one of the best anime-related novel series available in the American market.”
Ovo je sasvim pogrešno. Nisu romani “anime-related” već je obrnuto. Boogiepop je čedo Kouheija Kadona i nastao je u književnosti, ne animaciji. Atmosfera Bugipop fantoma nije sasvim verna originalnoj zamisli. A u kakvog monstruma se ta ideja samo razvila:
14 romana (do sada),
više kratkih priča,
2 mange,
animirana TV serija,
CD sa posebno komponovanom tematskom muzikom (image soundtrack),
igrani film,
audio-drama,
knjiga ilustracija.
Razlog zašto je moj pristup različit od većine drugih je možda to što sam ja prvo čitao prvi roman, pa tek onda gledao anime, dok je kod većine obrnut slučaj. Tako da ovo neće biti kritika animea, čak ni opis. Prilično hvaljen u svoje vreme, nije me impresionirao. Ima i pozitivnih strana, ali depresivan, bezbojan, spor… Depresivnih likova svakako ima kod Kadona, ali to je samo deo jednog šireg spektra emocija. Ostavljam to mlađim snagama ovde da pregledaju i ocene; ionako više gledaju animee nego ja u zadnje vreme.
Kadono nije samo pokrenuo frenšizu – pokrenuo je izdavački fenomen u Japanu poznat kao “laki romani” (raito noberu). Nije bio prvi, ali katapultirao ih je iz geta u mejnstrim. Ovaj naziv, laki romani, je zavaravajući: ima tu dobrih pisaca. Očiglednija je razlika u stilu na japanskom nego u prevodu – neophodni nivo pismenosti i poznavanja kanđija potreban za čitanje lakih romana je svakako manji (u proseku) nego za tradicionalnu književnost. Nisu posebno dugački, 200-350 stranica je prosek; brzo se konzumiraju, kako odgovara publici odrasloj na mangama. Često imaju ilustracije. Žanrovski uglavnom pripadaju fantastici, tako da se po njima često prave animei. Neki ih zato zovu tekstualnim animeima; drugi kažu da je to samo alternativni naziv za “young adult fiction”. Ipak je sam termin prvenstveno marketinške prirode, i kao dokaz se nameće činjenica da su mnogi izdavači u različitim trenucima objavljivali iste romane i kao “lake” i kao obične.
No, kako bilo. Kadono je 1997. poslao svoj roman na jedno takmičenje takvih romana koje organizuje izdavač Media Works i dobio je glavnu nagradu u konkurenciji od gotovo hiljadu kandidata. Iduće godine Media Works ga objavljuje, u svojoj ediciji Dengeki Bunko posvećenoj lakim romanima, a naziv je Bugiipoppu wa warawanai: Boogiepop and Others (prvi deo znači: Bugipop se ne smeši/ne smeje). Knjiga postaje kultna i popularna, kako sam već na početku objasnio.
U lokalnoj srednjoj školi učenice su počele da nestaju. Neki na to gledaju kao na klasične slučajeve delikvencije i bekstva, drugi (a to su prvenstveno devojke) misle da je umešan Bugipop. Ko, ili šta, je Bugipop? Čudak, urbani mit, posedajući duh, zaštitnik sveta, šinigami… Enigma. Mladić u telu devojke. Preskočiću ovde njegovu ulogu u tim nestancima, neka budući čitaoci to otkriju sami. Ono što mogu da kažem bez spojlovanja je da je priča ispričana iz vizure pet različitih likova, učenika te škole. Svakome od njih je posvećeno po jedno poglavlje i niko od njih ne vidi čitavu sliku, ali svako doprinosi njenom formiranju. Od onih čuvenih Aristotelovih jedinstava, ovde se jedinstvo vremena najmanje poštuje: roman nosi čitaoca napred-nazad kroz vreme, mnogi događaji se uvode kroz flešbekove, a u jednom trenutku se odlazi i u budućnost.
Najjači Kadonov adut su ipak likovi, ljudski i oni manje ljudski. Svi su različiti i zaokruženi, motivisani likovi. Fantastični elementi su u tradiciji moderne, urbane fantastike, gde se mešaju tajne organizacije koje vladaju svetom, super-agenti i natprirodni entiteti. Tek u nastavcima se dublje razrađuju neke ideje i likovi, kao što je organizacija Towa.
Roman je ilustrovao Kođi Ogata (Kouji Ogata) i moram priznati da je njegova vizija uticala i na moju predstavu o likovima; jednostavno mi nije moguće zamisliti drugačije dečju fizionomiju Niitoki Kei ili intelektualnu pojavu Sueme Kazuko. Ilustracije nisu brojne; glavni likovi su dobili po jednu (u boji!) i još je tu nekoliko crno-belih scena iz same priče. Ogata je ilustrovao i druge knjige iz serije, a takođe i nacrtao mangu Boogiepop wa warawanai, koja je rađena po samoj knjizi i koju je napisao Kadono lično, i koja dodaje priči iz romana neke nove scene.
Nastavak je izašao takođe 1998. u dva dela, i zove se Boogiepop Returns: VS Imaginator. Ali, otom potom. Već sam se raspisao i bez uvođenja najvećeg protivnika Bugipopa, Imaginatora.
Ove tri knjige (Bugipop i drugi i saga o Imaginatoru) je na engleskom objavio Seven Seas.
Tekst je napisao ridiculus